Kad neki bend ili ploču slušaš puno, puno puta, obično ti dosadi. Prerasteš je, naučiš napamet, zasitiš se.

Led Zeppelin je drugačiji – onog časa kad se ugasi lampica iznad fenomenalne cjeline, ostaje putovanje po slojevima. Malo bendova pruža mogućnost izdvajanja iz pjesme i samostalni obilazak ključnih sastojaka čarolije.

Svaki od četvorice Zeppelina imao je sviračku snagu, znanje, energiju i jedinstvenost frontmana i vođe.

Da, ljudi inače slušaju vokal, daleko iza nađe se mjesta za gitaru i melodije, ali u ovoj četvorki nije bilo pozadinskih svirača, vodonoša, šljakera bez ideje.

Zeppelin je bio ekipa u kojoj su svi nosili desetke. …

Mogli su sve, većinu toga su i napravili. …

O Pageu i Plantu znate sve, njih ne treba dalje veličati. Zato ih bacite načas u stranu i slušajte samo boga na bubnjevima, Johna Bonhama, slušajte kako bezgrešno frazira, kako spušta tešku ruku na kože, kako briljantno vlada dinamikom i postiže zvuk nedostižan svima prije i poslije njega, a elektronici pogotovo.

Dajte zasluženu pažnju tihom genijalcu Johnu Paulu Jonesu, divite se tim nevjerojatno invetivnim bas-linijama (govorimo o bluesu, ne zaboravite – jednostavnoj formi koju lako svlada svaki birtijaški bend, ali je valjda svaki tisućiti svira sa srcem, znanjem i vizijom), poklonite se pred aranžerskim majstorijama.

Bacite uho i na produkciju albuma nastalog u pauzama turneja, kako se običavalo u šesdesetima. Možda primjetite da “Whole Lotta Love” nema sredinu, a sve se događa u krhkoj ravnoteži između monster rifa na ljevoj i Bonhamove baterije na desnoj strani.

Možda se složimo da je Page bio najbolji kad nije previše eksperimentirao s bojom zvuka gitare, kad je sve bilo čisto, čvrsto, masno i debelo.

Nakon takvog obilaska, možete se opet posvetiti pjesmama. I samo ih još više cjeniti i voljeti. Klasik, bez pogovora. Drugi od nanizana četiri između 1969. i 1971.

Ovdje zaista vrijedi ona: Moraš skupit’ sve!

Iz knjige “Soundtrack života”

Anđelo Jurkas