Pink Floyd / Soundtrack Dana

0
This is a PR photo. WENN does not claim any Copyright or License in the attached material. Fees charged by WENN are for WENN's services only, and do not, nor are they intended to, convey to the user any ownership of Copyright or License in the material. By publishing this material, the user expressly agrees to indemnify and to hold WENN harmless from any claims, demands, or causes of action arising out of or connected in any way with user's publication of the material. Supplied by WENN

Iako je u bendu proveo jedva tri godine, sudjelovao u snimanju jedva jednog i pol albuma i kocentrirano odsvirao manje od pedesetak koncerata u odnosu na par desetljeća, desetke albuma, stotine milijuna prodanih primjeraka i bezbrojne svjetske turneje, koliko su ostali članovi ostvarili bez njega, za sve prave fanove Pink Floyda vrijeme se uvijek dijelilo na ono PRIJE i NAKON odlaska Syda Barretta.

Ako je ikada itko u rocku živio, izgledao, razmišljao, skladao i svirao kao da je došao s neke druge planete, to je bio on. …

Syd Barrett je, najpreciznije rečeno, najbliži rock’n’roll ekvivalent mitskoj priči o Ikarovom letu a ovaj album (The Wall) je Sunce koje ga je spržilo.

The Wall

Otkud ovako gorak, psihotičan, mizantropski, depresivan i suštinski beznadan album među općeprihvaćenim rock totemima?

Koji je impuls gonio (i još uvijek goni) milijune da vlastitim novcima, vremenom i pažnjom nagrade teški osobni mrak Rogera Watersa, zbirku psihičkih problema pred kojom bi ustuknuo i mnogi psihijatar? …

Jeli za sve kriva samo “Another Brick In The Wall, Part 2” sa svojim prejednostavnim ritmom i dječicom koja prkosno, ali hladno, kao da ne znaju što pjevaju, deklamiraju: “we don’t need no education…” …

The Wall” je brutalan album. Skoro pa potuno neosjetljiv na bilo što izvan samog sebe (odjek umirujućeg disca u “Another Brick” jedini je očiti potpis trenutka). “Ok Computer” svog vremena. Onaj koji postavlja pitanja i ostavlja u čudu.

Prije nekoliko godina umro je Richad Wright, čovjek čiju ulogu u Pink Floydima možemo usporediti s onom koju je George Harrison imao u Beatlesima.

U ultimativnom psihodeličnom / space rock / prog rock bendu Wright je ponajprije bio glazbenik, šutljivi Floyd koji je emocije, strahove i oduševljenja uvijek najbolje izražavao tipkama klavijatura te svjetla pozornice bez razmišljanja prepuštao Rogeru Watersu, Davidu Gilmouru i nesretnom Sydu Barrettu.

Pretpostavljajući da poštujemo njegovu želju, od Ricka ćemo se oprostiti glazbom, točnije prisjećanjem na “tamnu stranu mjeseca”, album koji vjerojatno nije najbolje ostvarenje grupe, ali je svakako najbliže nečem što možemo zvati klasičnim Floydima.

S iznimkom “Money“, pjesme za koju od prve sekunde znate da slušate rock klasik, riječ je o dokumentarcu koji, umjesto kamerom, potonuće u ludilo dočarava neodoljivim kaosom psihodelije, zadimljenom atmosferom jazza, populistički artikuliranim artizmom ispresjecanim riffovima čije pretke možemo pronaći još u prašnjavim standardima blues pionira. …

Shine On You Crazy Diamond” i “Wish You Were Here” bile su direktne posvete Sydu, a premda to nikad nisu službeno potvrdili, teško se oteti dojmu kako je upravo ludi dijamant rock’n’rolla onaj čiji duh pokušavaju oživjeti u uvodnoj “Speak To Me” ili se od njega opraštaju velikim nebeskim koncertom (“The great gig in the sky“). …

Uz beskrajnu zahvalnost za sve lijepe trenutke koje smo proveli uz njihovu glazbu, poželimo im da se negdje tamo gore uštekaju u pojačala i vječnost provedu radeći ono što ih je činilo najsretnijima.

Budimo realni, i nebesima je potreban soundtrack.

Iz knjige Soundtrack života, Anđela Jurkasa