Kako nam u svim napisima o gradu, a ponajviše onim usmjerenima na turiste, stoji istaknuta duga povijest (kažu i 3.000 godina), blaga klima i prometna povezanost, tako i brojni utjecaji kultura koje su se kroz povijest susretale ovdje. Taj život na čvorištu je naša povijest i naša stvarnost. I od svega i svakoga smo uzeli nešto.

Za potrebe marketinga smo uzeli nastanak naselja Ilirskih plemena prije nekih 3.000 godina, od Rimskog carstva svojatamo vodovod i urbanistička rješenja, od dolaska Hrvata baštinimo dugo kršćansko naslijeđe i hrvatsku kulturu, nešto od Mletaka iTalijana, Austro-Ugarske, Francuske, dvije Jugoslavije…

Nekako smo na trenutke uspijevali izvući najbolje iz toga i stvoriti novu vrijednost koju smo ugrađivali u svakodnevni život grada čineći ga posebnim. Sad mi se čini da stojimo na mjestu posred tog čvorišta i ne idemo nikud. Neodlučno nagađamo kud bi. Htjeli bi biti negdje između Barcelone i Burgasa, no realno smo između TN Zaton, Šibenika ili Splita.

Mlađi tzv. “urbani” naraštaj bi ovog, kao i posljednja tri ljeta, htio imati kulturnu i zabavnu ponudu Šibenika, Tisnog ili Splita, dok njihovi vršnjaci bez određenog predznaka priželjkuju atmosferu Burgasa, Budve ili Herceg Novog, a grad zapravo živi poput TN Zaton. Ironija je da je zamisao TN Zaton bila stvaranje jezgre koja će imati ponudu kao grad, s mogućnošću povećanja smještajnih kapaciteta.

Tako su i potez od recepcije do plaže nazvali – Kalelarga. Danas su se mjesta zamijenila, tj. grad oponaša TN Zaton, a kreće se prema potpunom preuzimanju načina funkcioniranja. Ljetni lagani sadržaji i “šušur”, novi zabavni i sportski sadržaji, prateći objekti i atrakcije, sve do 15.rujna. A onda nastaje gašenje svega do 15. svibnja, obje Kalelarge su u mraku i prazne, bez stanovništva i “šušura”, management zadovoljno broji promet od noćenja i najmova, planirajući budžete za čišćenje i farbanje pred sezonu, obilazeći skijališta i ljetovališta dok sezonci svakog mjeseca odlaze na “Biro” da bi ovjerili Evidencijski list i čekaju 15.svibnja.

Dok oni sanjaju inozemstvo i raj stalnog radnog mjesta u Njemačkoj, management sanja Monte Carlo. Što nije ništa neobično u zemlji u kojoj predsjednik otvara trgovinu namještajem, a mlade daleko više brine gdje će izaći nego gdje će raditi.

Mene osobno ne zanima bučna i pretrpana Barcelona, Burgas, Budva, TN Zaton ili Šibenik. Ja bih grad koji funkcionira poput Goteborga a ima ovu lokaciju, s košarkom New York “Knicksa”. Teško mi je povjerovati da će dosadašnja struktura vlasti i najveće oporbene strukture nakon 20 godina “okrenuti ploču” i pokrenuti nešto što su sami prepustili ruzini.

Raspad građanske (po nekima – urbane) kulture je za sve “čimbenike” prošao neprimijećen kraj borbe za “izgradnju infrastrukture” i dominaciju nad komercijalizacijom javnih prostora. Kraj svih mogućnosti i spoznaja, odlučili smo ostati u čvorištu i nigdje ne krenuti. Do kada?

“Hrvatska lokomotiva bez mudrosti i elana, ložena najviše partijskim i osobnim interesima, odvući će zemlju u neokolonijalnu podčinjenost multinacionalnim kompanijama i velesilama. Umjesto da rasprodamo svoje obiteljsko srebro i postanemo prokuristi stranih firma, konobari, sobarice, kuhari, kurve i emigranti u svojoj domovini, spasiti se možemo jedino razvojem industrije, poljoprivrede i obrta s osloncem na znanost i cijelu kulturu.” Ivan Supek 22. svibnja 2003